Kao i do sada, Cvijeticeva jezikotvornost jeste "prostor u kojem se [moja] odsutnost udomljuje, Scucurava i uSutkuje u predkriku" ("Pusta Bosna"): poriv koji se ostvaruje na granici izmedu mucne zanemelosti, izmedu muka svojstvenog Benjaminovom andelu istorije, i munkovskog krika koji zudi da napusti prostor slike/fikcije i prelije se na posmatraca/citaoca, pozivajuci na zajednicki boravak u teskobi (ne)izrecivosti rata, u recenicama koje osecaju duboki umor izazvan nuznoScu sopstvenog postojanja, u recima-miSicima, punim spazama.
Zorana Simic
"Nocna straza" je povratak na stare Cvijeticeve i cvijeticevske forme. Romani, koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraca od jedva malo duze pripovijetke, u suStinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne epsko-lirske gromade. NeSto poput "Seoba" MiloSa Crnjanskog, samo bez sretnog zavrSetka. Ili bez ikakvog zavrSetka. Zanimljivo je, medutim, da se i u "Nocnoj strazi" nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste takve, sasvim romaneskne, opsezne i nepregledne, sudbinske cjeline.
Miljenko Jergovic
Kao Sto zemlja o kojoj piSe nema parnjaka i ne podlijeze uobicajenim pravilima, tako i njegov stil izmice uvrijezenim podjelama i klasifikacijama.
Ocekivano, autor i ovdje s lakocom propituje mogucnosti i Siri granice jezika, stvarajuci nove rijeci, kao, primjerice, u tekstovima koji se bave "grobobolnom" i "kostoljubivom" zemljom ili kad govori o "palimpsestarini" za prelazak na drugu stranu papira. Da, s puno razloga moglo bi se reci kako se Cvijetic jezikom igra. No, ta igra nije cin neobuzdanog veselja, od nje citatelja podilaze zmarci.
Svaka rijec nazubljena je oStrica koja duboko zasijeca i ostavlja oziljke. Na svakom senzibilnom citatelju, a na piscu, kladio bih se, joS i viSe. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na talentu.
Ivica IvaniSevic
